Šiptarski teroristi nabili ga na kolac 1. maja 1985. Istina skrivana 15 godina. „Glas“ prvi objavljuje celovit „film događanja“ o Đorđu Martinoviću, kad je postao poznat svetskoj javnosti, prva informacija objavljena je 4. maja 1985. godine, u „Politici“. Glasila je: „Službenik Doma JNA u Gnjilanu, Đorđe Martinović, nabijen je na kolac 1. maja na svojoj njivi Jaruga, dva kilometra od Gnjilana. Ovo zlodelo izvršili su šiptarski teroristi“.
Ta vest pukla je kao grom iz vedra neba u tada uzavreloj kosovskoj i jugoslovenskoj stvarnosti. Danas može slobodno da se kaže, ona je bila inicijalna kapisla za mnoga potonja zbivanja na Kosmetu i u Jugoslaviji pa, na neki način, i čuvene Osme sednice godinu i po dana kasnije.
Redakcija „Glasnika“ objavljuje povodom vesti o smrti Đorđa Martinovića, detalje koji do sada nikada nisu objavljeni, a koji uveliko odgovaraju na istinu koja je do sada bila skrivana od javnosti.
Činjenice su sledeće: Đorđa Martinovića su 1. maja u 13 časova šiptarski teroristi sačekali na njivi i nabili ga na kolac. Na vrhu koca bila je flaša. Flaša je ostala u utrobi žrtve. S poslednjom snagom Đorđe je stigao do puta i bio prebačen u prištinsku bolnicu, gde je hitno obavljena operacija. U teškoj životnoj situaciji, kada je u javnost već procurela vest o događaju, Đorđu Martinoviću dolazi u posetu pukovnik Novak Ivanović, načelnik Doma JNA u Gnjilanu i primorava Đorđa Martinovića da prizna da je on sam sebe nabio na flašu, jer je bio homoseksualac!? Novak Ivanović će, u ispovesti za časopis „Intervju“ posle godinu dana, priznati da ga je na to naterao izvesni general Stojanović. Posle toga, pukovnik Ivanović dobija prekomandu i seli se u Zrenjanin.
Đorđa Martinovića iz Prištine prevoze na VMA gde pet uglednih lekara na čelu sa doktorom Ćeramilcem, potpisuju dijagnozu da samopovređivanje te vrste nije mogućno. Traži se superveštačenje i na tom veštačenju ljudi od medicinske struke potvrđuju da to nije mogućno. Zatim se traži super-superveštačenje od slovenačkog akademika Janeza Malcinskog iz Ljubljane koji je zvanično napisao da je samopovređivanje moguće, ali i da nije moguće!
Na kraju, Đorđa Martinovića prebacuju u London kod dr Pitera Holija, koji ga dva puta operiše i javno saopštava da samopovređivanje nije moguće. Zbog toga dr Holi dobija pismo od dr Malcinskog koji mu preti „zato što se meša u unutrašnje stvari Jugoslavije“.
Ceo slučaj, inače, danas može da se kaže, vodio je tadašnji ministar unutrašnjih poslova SFRJ Stane Dolanc. Ostaće zapamćeno da je na Televiziji Ljubljana 1987. godine Dolanc izjavio: „Slučaj Đorđa Martinovića je završen. Moja policija je utvrdila da se sam povredio i nema sudskog procesa. Đorđe je prvi srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri“, uz široki osmeh. Takođe je danas za objavljivanje da je savezni javni tužilac Miloš Bakić, između ostalog i zbog načina vođenja istrage u slučaju Đorđa Martinovića bio odlikovan visokim odlikovanjem, da su ljudi iz pravosuđa Vukašin Trumpić i Gradimir Popović bili na VMA i teško bolesnom Martinoviću iznuđivali priznanje, naravno uz prisustvo policije. Da je sve to dozvolio general Vladimir Vojvodić, tada načelnik VMA u Beogradu, da njegov pomoćnik Srđan Krstinić, potonji admiral u vojsci Franje insistirao da se Đorđe Martinović izbaci sa VMA.
O tome je svedočio dr Stanislav Nikić, tada šef Neuropsihijatrije na VMA. Da je Branko Mamula, admiral, ostao nem na pismo i molbu Dobrice Ćosića da se slučaj razjasni. Da je general Milan Daljević iz Uprave SSNO, tvrdio da vojska s tim slučajem nema nikakve veze. Da je general Petar Gračanin, šef unutrašnjih poslova SFRJ posle Dolanca, tražio da se zaključi predmet Đorđa Martinovića.
Drugi opštinski sud u Beogradu doneo je 1990. godine, po tužbi Đorđa Martinovića, presudu kojom se država obavezuje da mu zbog nanetih uvreda i tendencioznog skrivanja istine isplati odštetu od oko 100.000 nemačkih maraka, međutim, ni posle toliko godina presuda još nije osnažena niti je Martinoviću i njegovoj porodici (supruga, tri sina, ćerka i desetoro unučadi) ikada isplaćena odšteta.
Milorad Bajić, autor i režiser filmova o slučaju Martinović, „Strah od istine“ i „Optužujemo“, ističe da filmovi nikada nisu prikazani na Radio-televiziji Srbije „zbog zabrane tadašnjih prvih ljudi RTS Dušana Mitevića i Milorada Vučelića“. Iako je Bajić nekoliko puta pozivan da donese filmove, njihovo emitovanje je uvek otkazivano u poslednji čas. Bajić svake godine prvog maja piše otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću u kome ga podseća da država ni posle 15 godina još nije zvanično obesnažila laži o Martinoviću uprkos tvrdnjama domaćih i svetskih eksperata kako je sa medicinskog stanovišta nemoguće da čovek sam sebi nanese tako tešku povredu. „Filmovi nisu nacionalno obojeni i ne bave se albanskim separatizmom, već, naprotiv, monstruoznim pritiscima i lažima kojima se država poslužila da bi nas u ono vreme uverila kako je na Kosovu tobože sve u redu. Želim da javnost shvati da se skrivanjem istine i medijskim manipulacijama problem može samo produbiti, a ne rešiti. Da li je iskrivljena stvarnost o Kosovu pomogla Srbima ili Albancima?“, pita se Bajić koji je u ime porodice Martinović pozvao na današnju sahranu kosovskog mučenika sve pravdoljubive i istinoljubive ljude.
Svi koji su učestvovali u sakrivanju istine o stradanju Đorđa Martinovića, čoveka nekada metafore kosovskog stradanja Srba, svi koji su učestvovali u medijskoj mistifikaciji njegove tragedije, mogu da odahnu. Đorđe je mrtav, među njima takođe ima preminulih, a da li još žive grize noću savest što su to učinili, samo oni znaju.
(Prema tekstovima u dnevnim listovima Glas javnosti i Danas od subote, 09. septembra 2000. godine)
Danas sahrana kosovskog mučenika Đorđa Martinovića
ŽRTVA SEPARATIZMA I POGREŠNE POLITIKE
Kruševac 09. 09. 2000 – Danas u 13 časova u selu Čitluk kraj Kruševca biće sahranjen Đorđe Martinović (1928), u prisustvu najbliže rodbine: supruge Jagodinke, sinova Srećka, Dragana i Gradimira, kćerke Olge i desetoro unučadi.
Đorđe Martinović (preminuo u prošlu sredu), čovek koji je postao metafora stradanja, skrivanja istine i medijskih manipulacija. Martinović je žrtva monstruoznog zločina koji su nad njim počinili 1. maja 1985. albanski separatisti na Kosovu. Da bi pojačali iseljavanje kosovskih Srba, oni su sejući strah, nabili Đorđu polulitarsku flašu sa kocem u utrobu na njegovoj njivi Jaruga kod Gnjilana.
Književne novine br 999 – novembar 1999