U Plavu su, početkom jula 1941, ovdašnji kvislinzi i sluge okupatora – vulentari i balisti, na čelu sa vođama Šemsom, Rizom i Šabom Ferovićem, osnovali zloglasni Plavski logor. To je bio koncentracioni i jedini logor za žene i djecu u Crnoj Gori. Najbrojnije žrtve ovog stratišta bila su djeca.
Prihvaćena je fašistička deviza: „Ako hoćeš da ubiješ jedan narod, prvo mu ubij djecu!“ Otuda, nije slučajno da su djeca bila među najbrojnijim žrtvama u veličkom genocidu 28. jula 1944. godine.
Ugušivanjem ustanka, ustanici su se odmetnuli u gerilu, a njihove porodice ostale su u svojim kućama, dok je jedan broj porodica pobjegao ka Vasojevićima.
Neke izbjegle porodice iz Novšića, Velike i Gornje Rženice uzeli su na „besu“ Šiptari iz Gornje Ržanice –Džema Tahirović, Miljuš Novović i drugi; garantujući im sigurnu zaštitu smjestili su ih u svojim kućama. Međutim, kada su naišli naoružani balisti i vulentari iz Plava i Gusinja, od Džeme i Miljuša nije bilo ni traga ni glasa. Zatečene pravoslavne porodice izbacili su iz kuća, opljačkali njihove stvari i sproveli ih u logor u Plav.
Logor se nalazio u višespratnoj kući Vukote Džudovića u centru Plava. Kako kuća nije mogla da primi sve zarobljene iz Gornje Ržanice, Vojnog sela, Đuričke rijeke, Plava, Meteha i Brezojevica, za smještaj su korišćene i druge srpske kuće u Plavu. U zatvorima je bilo više od 500 zatočenika, većinom starica i majki sa djecom.
U ovom logoru je bila i porodica Vučelje Kneževića, moja familija. Brojala je sedam članova: majka Milka sa sinovima Markom, Mirkom, Borislavom i Miroslavom i ćerkama Persom i Kosom. Vratila se iz ovog pakla bez Miroslava i Kose.
Za prvih sedam dana, kada su u zatvor u kući Džudovića stražarili vulentari i balisti, u logoru je vršeno nasilje prema bespomoćnim zatočenicima. Mlađe žene i djevojke izvodili su iz zatvora i silovali ih.
Logoraši prvih sedam dana nijesu dobijali hranu, pa su djeca počela umirati od gladi i bolesti. Italijanska koamda je uvažila žalbu žena na plavske siledžije, pa je straža ubrzo zamijenjena italijanskim vojnicima. Od tada je, donekle, kontrolisan ulaz u logor, ali je stanje i dalje bilo očajno i nepodnošljivo.
Hrana koju su počeli da daju bila je neispravna, što je izazvalo srdobolju i druge bolesti kod djece i odraslih. Jedan od preživjelih logoraša, tada dječak, prof dr Vujadin Otašević, u svojoj knjizi „Pakao zaliven dječjim suzama“, navodi: „Kod ulaza u logor nalazila se pekara koja je radila čitav dan. Iz pekare se širio miris hljeba, pa su djeca izlazila na balkone da ga uzdišu. To im je bila jedina hrana!“
Sobe nisu imale nikakvog namještaja, bile su bez kreveta, stolova i stolica. Pa se sjedelo i spavalo na prljavom podu, u zgrčenom položaju, jer nije imalo dovoljno mjesta ni da se opruži, bez prostirke i posteljine.
Bio je samo jedan poljski klozet, na nekoliko stotina logoraša. On se nalazio ispod spoljnih ulaznih drvenih stepenica, na jazu koji je prolazio pored zgrade, Zbog prljavštine i neodržavanja higijene, namnožile su se vaške, pa je pošlo do pojave svraba.
Italijanski stražari su dozvoljavali djeci izlazak iz logora u i odlazak u italijansku kasarnu u Magazama, da prose hranu. Sažaljivi vojnici su iz svojih porcija odvajali malo hrane od svog obroka i pružali djeci. Bilo je tako humanih i muslimanskih porodica, pa su tako mojoj familiji hranu donosili kumovi Hafis i Malić Redžepagić sa sinovima Selimom i Hamzom.
No, Plavski zatvor ostao je zapamćen po brutalnom, nehumanom i sadističkom ponašanju vulentara i balista prema logorašima, posebno prema djeci. Djeca su umirala tražeći hranu i vodu.
Prema spsiku žrtava rata 1941-45, Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu, u ovom logoru je umrlo 27-oro djece. Ovaj spisak je naknadno dopunjen i proširen na osnovu drugih izvora sa još četvoro djece, upisan od broja 27. do 31.
U komunističkom periodu, a bogami i danas, Plavski logor je veća tabu tema i od veličkog genocida. Mustafa Memić u svojoj obimnoj monografiji „Plav i Gusinje u prošlosti“, ni jednom riječju ne pominje ovaj logor, iako mu je glavna tema u knjizi Drugi svjetski rat u ovom kraju.
Prvi put se na ovu temu govorilo na okruglom stolu o genocidu u Velici, održanom 2014 godine. Niko i ne pomišlja da se stradaloj djeci iz logora smrti podigne zajednički spomenik, ili makar spomen-ploča. Mnoga djeca nijesu upisana ni na porodičnim spomen obilježjima.
Ipak, ova djeca su otrgnuta od zaborava zahvaljujući Budimljansko-nikšićkoj eparhiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je kanonizovala veličke i gornjo-polimske velikomučenike iz Drugog svjetskog rata uključujući i djecu iz Plavskog logora.
Piše: prof. dr Marko Knežević
---
Izvor:
Magazin - Sedmica -jul 25, 2025
https://www.sedmica.me/tdzu6rtu/